Conținut Web  This result comes from the Српски version of this web content.  Autorski tekst Predsjednika Rusije Vladimira Putina o Istorijskom jedinstvu rusa i ukrajinaca Ruski predsednik Vladimir Putin objavio je članak o Ukrajini, o odnosima Moskve i Кijeva, o Donbasu, ali i o poreklu ruskog i ukrajinskog naroda, odnosno da su i Rusi i Ukrajinci jedan narod, jedna celina, kao i da to nije plod kojekakve konjunkture, već da je to njegovo lično ubeđenje. Кako je naglasio, zid koji je napravljen u poslednjih nekoliko godina između Rusije i Ukrajine, između jednog te istog istorijskog i duhovnog prostranstva, doživljava kao zajedničku tragediju što je posledica obostranih grešaka načinjenih u različitim periodima. „To je rezultat rada tih sila koje su stalno pretendovale na to da unište naše jedinstvo. Formula koja se primenjivala i koja je svima poznata tokom vekova – podeli i vladaj. Tu nema ničeg novog. Otuda i pokušaji da se odigra na kartu nacionalnih pitanja, da se poseje mržnja između ljudi. A glavni zadatak je podeliti, a zatim i napujdati narod jedni na druge“, navodi se u Putinovom članku koji je objavljen na sajtu Кremlja. Putin je, govoreći o periodu Sovjetskog Saveza naveo da su unutrašnje granice između republika bile uslovne, budući da su sve republike činile jednu veliku državu, ali da su svi ti ljudi koji su živeli na tim teritorijama 1991. godine, nakon raspada, za svega jedan sat našli takoreći u inostranstvu, otrgnuti od svoje istorijske domovine. „Šta reći, sve se menja, između ostalog i zemlja i društvo. Zbog mnoštva razloga i istorijskih situacija pojedini narodi tokom svog razvoja u određenim trenucima mogu da osete potrebu da se izdvoje kao posebne nacije. I kako se prema tome odnositi? Odgovor može biti samo jedan – s poštovanjem. Hoćete da pravite svoju državu. Samo izvolite. Samo odlazite sa onim sa čime ste došli“, naveo je Putin. Ruska Federacija je priznala sve nove političke realije i učinila mnogo toga kako bi Ukrajina opstala kao nezavisna država. Isključivo zahvaljujući niskim cenama gasa Ukrajina je u periodu od 1991. do 2013. godine uštedela preko 82 milijarde dolara, a danas se buni oko sume od 1,5 milijarde koju Rusija treba da plati za tranzit gasa do Evrope, naveo je ruski predsednik. Rusija i Ukrajina su se vekovima razvijale kao jedinstven ekonomski sistem, a u mnogim slučajevima saradnje koja je postojala pre 30 godina mogle bi da pozavide mnogo zemlje EU. Međutim, danas mnoge ukrajinske državne korporacije i nekadašnji giganti bačeni su na kolena, kazao je Putin i upitao - ko je kriv? „Ukrajinski narod? Naravno da nije. Upravo su krive ukrajinske vlasti koje su istranžirale ta dostignuća mnogih generacija, a svi dobro znamo koliko su se Ukrajinci dugo borili za uspeh koji je potom doneo rezultat“, napisao je Putin. Кako tvrdi, do 2014. godine mnogi sporazumi i zajednički projekti radili su za dobrobit i ruske i ukrajinske ekonomije. Uprkos dešavanjima te godine i svemu što je usledilo potom Rusija je i dalje ostala među tri najvećih trgovinskih partnera Ukrajine, a stotine hiljada Ukrajinaca radi na teirtoriji Rusije i u toj zemlji dobija podršku. „Eto kakva vam je to zemlja-agresor“, dodao je. Putin se osvrnuo i na sukobe na jugoistoku Ukrajine rekavši da je Rusija učinila sve što je mogla kako bi zaustavila bratoubistvo, a potpisan je i Minski sporazum koji, prema njegovom mišljenju, nema alternativu. „Međutim, po svemu sudeći, sve više sam siguran u to da Кijevu Donbas jednostavno nije potreban. Zašto? Zato što građani tih regiona, kao prvo, nikada neće prihvatiti to što im se nameće silom, blokadama, pretnjama. A kao drugo, Minski sporazum, koji je predstavljao šansu da se mirnim putem uspostavi teritorijalna celovitost Ukrajine, u potpunosti je suprotan sa projektom `anti-Rusija`“, naglasio je. Međutim, na praksi se dešava da se unutar ukrajinske javnosti stvara atmosfera straha, koristi se agresivna retorika, podstiče se neonacizam, dolazi do militarizacije zemlje. Uporedo sa tim, ne samo da je po sredi potpuna zavisnost zemlje, već direktno spoljno upravljanje uključujući i nadzor od strane stranih savetnika, samim tim nije ni čudno što se skandalozni zakon o autohtonim narodima našao na dnevnom redu Skupštine paralelno sa održavanjem NATO vojnih vežbi. Pod tim izgovorom se rasprodaje i ostatak ukrajinske zemlje, eksploatišu se njena prirodna bogatstva, a ko je kupac svega toga je više nego očigledno. Rusija je otvorena za dijalog sa Ukrajinom i spremna da razgovara o najsloženijim pitanjima, ali važno je shvatiti da partneri nisu tu da predstavljaju oruđe u nečijim tuđim rukama. „Ubeđen sam da je suverenitet Ukrajine moguć u partnerstvu sa Rusijom. Naše duhovne, ljudske i civilizacijske veze su se formirale vekovima, prenosi se sa kolena na koleno, opstaje u srcima naših ljudi. Zajedno smo mnogo jači jer smo mi – jedan narod. Te reči danas pojedini shvataju kao ubode nožem, međutim, ja znam da će me mnogi čuti. Rusija nikada nije bila i neće biti anti-Ukrajina. A kakva će biti Ukrajina – to treba da odluče njeni građani“, zaključio je Putin. Sputnik |
Conținut Web This result comes from the Српски version of this web content. Spoljna politika Rusije u 2021. godini: četrnaest praktičnih zadataka Objavljujemo prevod članka "Spoljna politika Rusije u 2021. godini: četrnaest praktičnih zadataka" sa portala "Ruski savet za međunarodna pitanja". Ne treba biti prorok da bi prognozirali da će dolazeća godina biti teška za sve zemlje svijeta. Moguće, ne tako dramatična kao godina koja je na izmaku, ali ipak veoma teška. Mnogobrojni eksperti se već takmiče u sastavljanju spiskova različitih prijetnji i izazova sa kojima će se čitavo čovječanstvo sukobljavati u 2021.godini, a posebno neke države. Naravno, ni Rusija neće biti izuzetak; predstave o našoj zemlji kao o „ostrvu stabilnosti u uzburkanom okeanu promjena“, beznadno su postale stvar prošlosti. Izazovi i prijetnje neće zaobići ni Moskvu i iziskivaće od državnog rukovodstva adekvatne odgovore. Prirodno je da će trebati većinu tih odgovora tražiti u sferi unutrašnjeg ekonomskog i socijalnog razvoja – čak iako ne želimo mnogo da se bavimo takvim istraživanjima. Ozbiljna iskušenja nas očekuju i u spoljnoj politici. Pokušaćemo da formulišemo osnovne zadatke na spoljno-političkom planu, čije bi rješavanje mogli smatrati uspjehom u narednoj godini. Pri tome ćemo se potruditi da se zadržimo na realnoj osnovi bez najava očekivanja od te politike, koje ona, nesumnjivo, neće moći ispuniti (početak novog „preopterećenja“ odnosa sa Zapadom, rješavanje teritorijalnih problema sa Japanom ili uključivanje Ukrajine u Evroazijski ekonomski savez). Posebno naglašavamo da je riječ o spoljnoj politici u cjelosti, a ne samo o diplomatiji, što znači da za dolje nabrojano neće biti isključiva odgovornost Ministarstva inostrannih poslova. Tu će biti posla i za Ministarstvo odbrane i ministarstva ekonomskog bloka, a da ne govorimo o administraciji Predsjednika. Rješavanje nekog od zadataka pretpostavlja uključivanje privatnog sektora, instituta građanskog društva i zajednice eksperata. Drugim riječima, pokušaćemo da formulišemo nekoliko nacionalnih, a ne resornih prioriteta. 1. Produživanje Dogovora SNV-3 (Dogovor između Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država o mjerama daljeg smanjivanja i ograničavanja strateškog ofanzivnog naoružanja) . Bez ovoga Dogovora bilateralna rusko-američka forma kontrole strategijskog naoružanja konačno će se raspasti. Budući predsjednik SAD, Džon Bajden već je izrazio spremnost za produženje Dogovora bez dodatnog uslovljavanja (istina, za sada nije jasno na koji rok). Međutim, vremena za produženje je vema malo - rok važenja SNV-3 ističe početkom februara i strane bi morale da se dogvore tokom prve dvije nedjelje poslije stupanja na vlast demokratske administracije. 2. Moratorijum na razmještanje raketa srednjeg i kratkog dometa u Evropi. Iako je već nerealno da se obnovi odgovarajući Dogovor (DRSMD – Dogovor o likvidaciji raketa srednjeg i kratkog dometa) izvršavanje njegovih uslova od strane Rusije i Zapada je de-fakto u potpunosti ostvariv cilj. Posebno polazeći od toga da je Moskva spremna da proširi odredbe sporazuma na sporne ruske sisteme 9M729, uz uslov da Zapad uzme u obzir njenu zabrinutost u pogledu kompleta „Idžis- Ešor“ sa pogonskim instalacijama Mk-41 u bazama SAD i NATO u Evropi. 3. Samit R5 Predlog Rusije da se održi samit pet stalnih članica Savjeta za bezbjednost OUN pokretan je još početkom 2020. godine. Usljed različitih razloga takav samit do sada nije održan, ali aktuelnost ovoga predloga nimalo nije manja. Na samitu bi bilo moguće raspraviti ne samo nove principe strateške stabilnosti, već i zaoštrene regionalne konflikte, koji zahtijevaju odlučivanje Savjeta za bezbjednost. U slučaju uspješnog završetka samit bi mogao dati ozbiljne impulse za nastavljanje rada na povećanju nivoa globalnog upravljanja. 4. Obnavljanje vojnog mjerenja u radu Savjeta Rusija – Nato (SRN). U aprilu 2014. godine NATO je zaustavio vojnu saradnju sa Rusijom, što se, između ostalog, odrazilo na zamrzavanje dijaloga između vojnih lica u okvirima SRN. Međutim, mnogi kritičari ove odluke sa prvom su ukazivali da zaustavljanje saradnje ne znači automatski prekid kontakata. Koliko je moguće prosuđivati danas su na Zapadu stvorene pretpostavke za postepenu obnovu regularne komunikacije vojnih lica dvaju strana u skladu sa SRN, koja bi značila suštinski doprinos evropskoj bezbjednosti. 5. Uključivanje Rusije u realizaciju „zelenog sporazuma“ Evropske Unije (dokument koji trasira put EU prema klimatskoj neutralnosti i radikalnom smanjenju izlučivanja zagušljivih gasova u atmosferu do 2050.godine). Nastupajuća godina bi mogla biti godina proboja na planu sardnje između Moskve i Brisela u vezi širokog dijapazona pitanja klimatskih promjena i zaštite životne sredine. U većini slučajeva zajednički projekti, koji se odnose na energetsko snabdijevanje, razvoj alternativnih izvora energije, preradu otpada, nijesu u sklopu postojećih sankcija Evropske Unije prema Moskvi. Projekti u kolosjeku „zelenog sporazuma“ spremni su da postanu novi službeni programi rusko-evropskog uzajamnog djelovanja. 6. Bjeloruski politički tranzit. Podrazumijeva se da je smjena političkog režima u ovoj zemlji samo stvar bjeloruskog naroda, ali pozicija Rusije je takva da može usporiti ili ubrzati političke promjene, koje su odavno na pomolu. U interesu Moskve bi bilo postupno pružanje pomoći u rukovođenju promjenama, tako da 2021. godina postane prelomna u razvoju bjeloruske državnosti. Orijentacija Rusije da podržava status-kvo bremenita je ozbiljnim političkim rizicima. 7. Neprihvatanje eskalacije u Donbasu. U 2020. godini Rusiji, nažalost, nije pošlo za rukom da postigne odlučan progres u regulisanju konflikta na istoku Ukrajine. Najvjerovatnije ni sljedeće godine nećemo dostići značajnije pomake. Ipak je veoma značajno sačuvati makar ono što je već postignuto - stabilnost na linije razdvajanja snaga DNR/LNR i VSU (Donjecka Narodna Republika/Luganska Narodna Republika i Oružane snage Ukrajine), poštovanje od njihove strane Sporazuma o prekidu vatre, nastavljanje procesa razmjene zarobljenih i zadržanih lica. 8. Sprečavanje novog rasplamsavanja oružanih sukoba u Karabahu. Kao svoju zaslugu Rusija može smatrati prekid ratnih sukoba u Karabahu, u novembru 2020.godine. Ipak i dalje su potencijalni konflikti na vrlo visokom nivou. Status Nagornog Karabaha nije utvrđen, pa se prema tome mogu očekivati predlozi sa obje strane konflikta, upućeni Moskvi. Prvi koraci u pravcu političkog regulisanja krize moraju biti učinjeni 2021. godine, prilikom čega upravo Rusija mora da se pojavi kao inicijator i spoljni kurator ovoga procesa. 9. Proširenje dnevnog reda Arktičkog savjeta. Na proljeće 2021. godine Rusija postaje predsjedavajuća Arktičkog savjeta za redovni dvogodišnji period. To je u prvom redu odlična mogućnost da se ne dozvoli uvlačenje organizacije u globalne geopolitičke protivteže Istoka i Zapada, drugo, da bi se postiglo proširenje dnevnog reda Savjeta, u prvom redu kada se radi o socijalno-ekonomskom razvoju arktičkog regiona i kvalitetu života na Arktiku. 10. Završvnje rada na „Sjevernom toku-2“. Realizacija osporavanog projekta gasa u 2021. godini bila bi krupna spoljnopolitička pobjeda Rusije, a takođe bi demonstrirala spremnost Evropske Unije da se uspješno suprotstavi prijetnjama američkih sankcija. Pojavile bi se nove mogućnosti za razvoj ekonomske saradnje Rusije i Evropske Unije. 11. Očuvanje mehanizma OPEC+. Tokom proljeća odlazeće godine, uz pomoć Donalda Trampa ovaj mehanizam je uspio da prebrodi urušavajući pad svjetskih cijena ugljovodonika. Nastavak saradnje između Rusije i Saudijske Arabije u sljijedećoj godini neobično je značajan zbog očuvanja relativne stabilnosti tržišta nafte na nivou oko 50 dolara po barelu, što bi bilo optimalno za ruski energetski sektor. 12. Diverzifikacija ekonomske saradnje sa Narodnom Republikom Kinom. U odlazećoj godini Rusiji je pošlo za rukom da izbjegne oštar pad obima trgovine sa Kinom. Ipak struktura robne razmjene, kao i ranije, je u mnogome arhaična i zahtijeva dalje promjene. Osim toga najvažniji zadatak u 2021. godini trebalo bi da bude formiranje novih bilateralnih tehnoloških lanaca i realizacija krupnih investicionih projekata. 13. Početak ekonomskih i političkih reformi u Siriji. U 2021.godini u Siriji će se održati predsjednički izbori, koji će sumirati razvitak zemlje za posljednjih sedam godina. Nakon izbora Rusija će imati mogućnost da aktivnije utiče na Damask, kako bi stimulisala povećanje efikasnosti sirijske ekonomije, formiranje inkluzivnijeg političkog sistema, rad Ustavnog odbor Sirije i t. d. 14. Sprečavanje krize rusko-turskih odnosa. Ankara ostaje značajn partner Moskve, ipak se pozicije država suštinski razilaze prema mnogim značjnim pitanjima, uključujući Siriju, Libiju, Istočni Mediteran, Nagorni Karabah, Krim i dr. Ako bi ruska spoljna politika u 2021. godini bila uspješna, to bi značilo da se ne dozvoli zaoštravanje odnosa sa Turskom, pri čemu se ne bi išlo na prekomjerne ustupke turskom rukovodstvu. Razumije se da u ovom spisku nedostaju zadaci, koji su povezani sa mogućom pojavom ovih ili onih „crnih labudova“ na ruskom spoljnopolitičkom horizontu, nepredviđenih promjena na međunarodnom planu, na koje će Moskva u svakom slučaju morati reagovati. Takođe je jasno da neće biti realizovana sva pitanja gore navedenog spiska, a sam spisak se može smatrati kao subjektivan i nepotpun. Ipak je moguće pretpostaviti da ako se u narednih dvanaest mjeseci ispuni makar polovina nabrojanih zadataka, sa pravom ćemo ih moći posmatrati kao uspješne za rusku spoljnu politiku. |
Conținut Web This result comes from the Српски version of this web content. Članak «Zašto nikome ne smeta «Turski tok»?» Poštovani prijatelji! Ambasada nastavlja sa inicijativom prevođenja analitičkih članaka aktuelne međunarodne tematike na srpski jezik. Zahvaljujemo Vam na komentarima i porukama koje ste nama uputuli preko naše Facebook stranice – oni su od velikog značaja za kvalitetniji odabir materijala. Članak «Zašto nikome ne smeta «Turski tok»?» objavljen je 21. novembra ove godine na sajtu časopisa «Međunarodni život». Objavljujemo njegov prevod, pripremljen od strane Ambasade. U slučaju korišćenja ovog materijala obavezan je link na stranicu Ambasade - montenegro.mid.ru Zašto nikome ne smeta «Turski tok»? Devetnaestog novembra je završena izgradnja podmorskog dijela gasovoda „Turski tok“, dužine 1800 kilometara, kojim će teći gas iz Rusije u Tursku. Predsjednik Rusije Vladimir Putin je na ceremoniji završetka gradnje podmorskog dijela „Turskog toka“ dao geopolitičku procjenu ovoga projekta: „Projekti slične vrste i ovaj projekat posebno, nijesu usmjereni protivno bilo čijim interesima. Ovakvi projekti su isključivo stvaralačkog karaktera. Njihov cilj je da razvijaju odnose među državama, da stvaraju stabilne uslove za razvoj ekonomije i da na toj osnovi povećavaju blagostanje građana naših zemalja. Realizacija projekata sličnog karaktera, i posebno ovoga, - je svijetao i dobar primjer zaštite svojih nacionalnih interesa, zato što „Turski tok“ u potpunosti odgovara interesima nacionalne ekonomije Turske Republike“. [i] Završnom fazom ovoga projekta – puštanjem gasa, koje je predviđeno za 2019. godinu - Turska će isključiti za sebe tranzitne rizike. „Turski tok“ je redovna demonstracija toga da rusko-turski projekti ne podliježu pritiscima trećih zemalja. Očigledno je da taj pritisak postoji, ali ga prevazilaze, kako Moskva, tako i Ankara. Ova situacija je oštar kontrast svađama oko „Sjevernog toka – 2“. SAD aktivno kritikuju ovaj projekat, službena lica, među kojima i predsjednik Donald Tramp, daju izjave o nedozvoljenoj energetskoj zavisnosti od Rusije, koja će istovremeno značiti i političku zavisnost. Vatreni protivnici „Sjevernog toka -2“ su Ukrajina i Poljska. U ovoj poziciji Kijev i Varšava se orjentišu na SAD. Pri čemu se ispoljava dirljiva briga za interese SAD. Tako je prilikom susreta sa Donaldom Trampom, u septembru ove godine, poljski lider Andžej Duda, izrazio nadu, da će “Tramp zaustaviti izgradnju gasovoda. (...) Poljski predsjednik je takođe rekao da je sa svojim američkim kolegom razmotrio korist za SAD od zaustavljanja izgradnje: prisustvo ruskog goriva na evropskom tržištu ometa SAD prodaju svoga tečnoga gasa (SPG)“. [ii] Oštre izjave ministra energetike SAD, Rika Peri, uvažavaju i žele da čuju samo u Kijevu i Varšavi. Sredinom novemra ove godine on je posjetio Kijev, gdje je dao niz populističkih i nelogičnih izjava: „Hvala, predsjedniče Pjotr Porošenko za vašu privrženost diversifikaciji energetike. Kao i ranije, SAD se zalažu protiv „Sjevernog toka -2“ i bilo kojeg izvora energije, koji može da postane talac nestabilnih državnih subjekata. SAD su spremne da našim saveznicima ponude ogromne i dostupne rezerve energije“. [iii] Tokom posjete Rik Peri je je takođe izjavio da je „revolucija vrijednosti“ značila borbu za „ekonomsku slobodu“. Prema toj „slobodi“ SAD uvlače Ukrajinu, nastojeći, uz pomoć MMF-a, da povećaju cijenu gasa za stanovništvo, kako se ono zatim ne bi čudilo cijeni tečnog prirodnog gasa iz SAD. Isporuke gasa „Sjevernim tokom-2“ mogu da počnu u januaru 2020., a „Turski tok“ će početi da isporučuje gas 2019.godine. A to znači da će tranzitne količine od 80-85% isteći iz Ukrajine na nove maršrute, a posebno, „poslije puštanja gasovoda „Turski tok“ tranzit gasa kroz Ukrajinu će se smanjiti za 12-13 milijardi kubnih metara godišnje. [iv] Ukupna količina gubitka tranzita za Ukrajinu je polovina one količine, koja se sada pušta kroz ukrajinski gasovod, a to je između 70 i 90 milijardi kubnih metara gasa. Iz toga razloga kijevski predstavnici su već više puta izjavljivali da Ukrajina računa na podršku SAD i Evrope za zaustavljanje izgradnje gasovoda „Sjeverni tok-2“. Zašto nema sličnih izjava povodom „Turskog toka“? Ukrajina je uvijek aktivno protestvovala protiv izgradnje „Sjevernog toka-2“, međutim, nije posebnu pažnju poklanjala „Turskom toku“. Jednostavno su konstatovane činjenice i moguće posljedice ovoga gasovoda. U jesen 2017.godine predsjednik uprave NAK “Naftagas Ukrajine“, Andrej Koboljev je konstatovao: „Izgradnja druge polovine „Turskog toka“ može da bude završena u 2018.godini. Već je izgrađena približno polovina. Druga polovina će biti završena sljedeće godine. Očekujemo da će, moguće, čak krajem sljedeće godine, biti postavljena prva cijev „Turskog toka“, koja će zauzeti dio tranzita kroz teritoriju Ukrajine“. [v] Pozicija SAD u odnosu na „Turski tok“ nikad nije bila tako glasna i istrajna, kao prema „Sjevernom toku-2“. U tom istom kontekstu, bez obzira na prijetnju svojim ekonomskim interesima, ponašala se Ukrajina. Čak i lideri Medžlisa (zabranjena organizacija u RF), koji pretenduju na posebne odnose sa Ankarom, nijesu protestvovali protiv „Turskog toka“, odlično shvatajući da ih ova lažna podrška koja je u interesu SAD, može koštati značajnijih i važnijih odnosa sa Turskom. U čemu je tajna takve nepažnje ili dobronamjernosti prema „Turskom toku“? Interes SAD je da preortjentiše Evropu na svoj tečni gas, koji skupo košta, ali će zato Starom svijetu donijeti demokratiju, i takođe će nastaviti antirusku politiku. Svađati se sa zemljom, koja je članica NATO i ima jedan od ključnih uticaja na Bližnjem Istoku i u sirijskom konfliktu SAD, po svemu sudeći, nijesu spremne. Evropi je potreban gas, i njoj je, u glavnom, svejedno kojom će maršrutom on teći, glavno je – minimizacija nekomercijalnih rizika (sa čime Kijev ima problema), i adekvatna cijena. Interes Ukrajine je da sačuva tranzit ruskog gasa, da pri tome pređe na kupovinu američkog tečnog prirodnog gasa i da ubijedi Evropsku uniju u neophodnost takve šeme. Strahovanje Ukraijne ima konkretne cifarske pokazatelje: „...realizacija projekta gasovoda „Sjeverni tok-2“od strane ruskog „Gasproma“ spada u red osnovnih fiskalnih rizika za Ukrajinu. Ukrajina će izgubiti do 3% bruto dohotka“[vi] Još nekoliko riječi o čudnoj logici: ministar inostranih poslova Ukrajine, Pavel Klimkin, istrajava na produžetku ugovora o tranzitu gasa iz Rusije od 2020, što bi, po njegovom mišljenju, doprinijelo najbržoj evrointegraciji zemlje.Ali ni tu ne ide sve glatko. Ukrajinski činovnici koji brinu o energetici, planirali su da prodajom transportnog sistema gasa minimiziraju tranzitne rizike. Procjenu vrijednosti transportnog sistema gasa utvrdio je direktor Nacinalne akcionarske kompanije „Naftagas“, Andrej Koboljev: „Cijena ukrajinskog transportnog sistema gasa iznosi oko 14 milijardi dolara. Pri čemu je prvi čovjek „Naftagasa“ primijetio da niko od evropskih partnera nema želju da po takvoj cijeni kupi ukrajinski transportni sistem gasa. Tako ga je kompanija Ernst&Young procijenila na 329 milijardi grivni (11,9 milijardi dolara).S tim u vezi Ukrajina će morati da traži kupce „Cijevi“ van granica Evropske Unije“. [vii] Aluzija je providna: kupac van granica Evropske Unije je samo jedan – SAD. Iščupati Ukrajinu iz mirnog konteksta međudržavnih odnosa, znači držati je u stanju napetosti i konflikta sa Rusijom. Takvi su ciljevi Vašingtona. Ipak ukrajinsko rukovodstvo ove ciljeve u potpunosti podržava. Kijev gaji iluzije da se SAD staraju o ekonomskom blagostanju u Ukrajini. Ukrajinsko tržište nije baš interesantno SAD, koliko evropsko. Zato Ukrajinu koriste kao instrument rata za tržište Evropske Unije. Turska je članica NATO, značajan igrač na Bliskom Istoku, branik između Evrope i izbjeglica. Ankara ima realan uticaj na političke procese i situaciju, kako u Evropi, tako i na Bliskom Istoku. Ovakva pozicija i omogućava Predsjedniku, Redžepu Taipu Erdoganu da igra sopstvenu igru i da štiti interese zemlje. Da ima Tursku za neprijatelja, Ukrajina, koja nema ni svoju igru, ni težinu u politici, ne odlučuje se. Inače Ankara bi prestala da uzima u obzir brojne interese Kijeva u oblasti Crnog mora. A tranzit gasa kroz Ukrajinu, prema riječima predsjednika Rusije, Vladimira Putina, sačuvaće se samo u slučaju ako Kijev dokaže njegovu ekonomsku cjelishodnost. [i] http://kremlin.ru/events/president/news/59152 [ii] https://ria.ru/economy/20180919/1528862615.html [iii] https://ukraina.ru/exclusive/20181114/1021754745.html [iv] https://ukraina.ru/news/20181120/1021805351.html [v] https://www.rbc.ua/rus/news/stroitelstvo-vtoroy-poloviny-turetskogo-potoka-1512160092.html [vi] https://www.rbc.ua/rus/news/ukraina-rasschityvaet-podderzhku-ssha-ostanovke-1538761589.html [vii] https://ukraina.ru/news/20181119/1021798018.html |
|
